Svetla strana fenomena – Bregović!

Dnevnik vremešnog Sarajlije…

1. OSNOVNA SLIKA ISPOD NASLOVA

Ljeto ’74. Sarajevo, Baščaršija. U bircuzu na uglu gotova je bila gaža, gasila se fešta. Gasili se i fenjeri, sitni je sat. Nebo je mijenjalo boju, sviće. Raja se razbježala, svi su pošli domovima. Milela je masa kaldrmom, al’ svi pogledi bili su uprti samo u jednog čovjeka – svirca. Imao je neki svoj sitni repertoar. Romantik i pijani zanesenjak, ali i te kako svestan zbilje oko sebe. Krivudao je, a opet dobro držao pravac. Znojav, polumokar, u crno-bijelom odjelu, sa tamburom na leđima i magnetima u rukama. Jednim je privlačio kritičare, mrzovoljce, zavidne i ogorčene. A na drugi su se lijepili pratioci, obožavatelji, sa krupnim očima i još većim srcem. Prvi su vikali kao razularena hulja na protestima i nazivali ga lopovom, prevarantom, prepisivačem… Ovim ostalima okice se caklile, dok su sa stidljivim smiješkom, oduševljeno šaputali i glorifikovali stvaralaštvo mladog umjetnika, genija. Uglavnom, ravnodušnih nije bilo. Posmatrajući spolja, njegov pogled bio je tako zamišljen i snen. Krvave i vlažne oči jedva su otvorenim držale preteške kapke. A u sebi, taj misteriozni tip bio je budniji nego ikad, otvarao šampanjac i grohotom se smijao, poput zlikovaca iz dječijih crtića. Unapred je znao da će njegov filmski kez i braon lokna osvanuti sutra u lokalnim novinama, sve ostalo bilo je manje bitno. Posle duge šetnje sokacima, svak’ je krenuo svojim putem, a ja sam nastavio da ga pratim. Kada je konačno stigao pred prag svoje kuće, na otiraču je ugledao malo, bijelo dugme. Sagnuo se, pokupio ga. Upalila se lampa iznad vrata. Špijunirao sam ga kroz odškrinute prozore i prvo je zašio to dugme u svoj lijepi sako, pa tek onda oprao ruke. Vremenom mu je taj sako postao jako tijesan, a to dugme je postalo veće i od crvene petokrake.

2. SLIKA IZMEDJU 2 PASUSA

Slijedećeg jutra ispijam kahvu i čitam dnevnu štampu. Sa naslovnice mi se smiješi zvijezda večeri i tu ja saznam da se zove Goran, u narodu poznatiji k’o Brega, zbog prezimena. Od tog dana čitao sam mnogo puta o njemu. Prošlo je evo četiri decenije, duga mi je brada sijeda, pa smatram da je kucn’o čas da vam sumiram utiske o toj kontroverznoj ličnosti. I da otkrijem zašto mislim da je ona druga grupacija raje možda bila bliža istini. Čovjek je radio za nas. Bio sakupljač narodnih umotvorina, sočnih i dirljivih priča i pjesama. Stvarnost je gledao iz drugog ugla, bio je lucidan. Imao je šesto čulo i precizan tempo za sevdah zemljaka. Da nam nije takvog mahera, sva ona djeca nikad ne bi saznala za platonsku ljubav iz ’49, nesretnog boema Vlade Dijaka prema zanosnoj Selmi, koja je putovala na studije, daleko. Niti bi čula za prkos srpskog vojnika koji je tog 6. maja ’42, u sarajevskom vozu smrti, na putu ka logoru u Jasenovcu, ponosno zapjevao stihove „Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni…“ Prekrasne verse pesnika Duška oživeo je stari. Spojio poeziju i rock ’n’ roll, pa smo zbog toga svi hteli da budemo baš na njegovom mjestu. Upoznali i glavnog junaka knjige, raskrinkali tajne veze. Još kad je sve začinio čarobnim glasovima prekrasnih cura u nošnjama i etno melosom gajdi i harmonike, definitivno je postao čarobnjak u ovoj zemlji krvi i meda. Kradena ili ne, njegova djela obilježila su jednu epohu i vječno će teći venama svih južnih Slavena.

 

[ratings]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *