Izdaja umetnosti

Ako sjedim u dnevnoj sobi, ona me poput sijenke prati, dok se ogledam u polu-razbijenom zrcalu u kupatilu, pojavi se u onom slomljenom dijelu. Nemam kud, vuče me na sve četiri strane svijeta, hoće da me rastrgne kao zvijer žrtvu, a ako joj se opirem, nužno stradam u još većem bolu.

Opasna je ta druga strana mene. Ne vjeruje mi, pa me ne ostavlja samu ni dok spavam, kao neman mi se uvlači u postelju, golica mi ovaj lavirint u glavi i onda sam spremna da učinim sve.

Božanstveno tmuran tunel, ne znam da li sam ja u njemu ili on u meni, a svakako ne mogu da se izbavim, metalne rešetke me okuju, pa mi je tijesno i oči da zakolutam.

Ako uzmem hartiju, bojim se izdaće me, distanca između mene i papira već dugo miriše na prašinu, i napišem jedan redak, a slova se sama kotrljaju i uvrću, prijete mi.

Ne mogu da ih pokupim. I među knjigama ima izdajica. Posebno ako su tvoje, pa su navikle da ih njeguješ, postaju posesivne i stežu te. Čim ih odložiš u oguljenu fioku čuješ vapaj, nesanicu riječi, guše se i traže izbavljenje.

Kad si neprijatelj samom sebi, gdje ćes drugo naći prijatelje? Posumnjati u svoje riječi je jedno, a kada riječi posumnjaju u tebe, to je nešto sasvim drugo, i nemoć postaje dio tijela, kao pijavica ti ukrasi kožu.

Uzimam knjigu-izdajicu, cijepam omiljenu stranu i stavljam je u džep kao amajliju, da mi ove crne dane bar malo posivi, da mi za nijansu bude bolje.

Šta ako se slovca samo razliju u džepu i stope sa bojom farmerki? Ako me izdaju kao što sam ja njih, bojim se da se neću snaći ovako lelujava i čudna.

Umjetnost je živo biće, možda i više živo nego što će čovjek ikada biti, i kada napusti svoje prebivalište, um umjetnika, ona luta dalje ka svojoj slobodi, a on ostaje sam, u čamotinji i pepelu čežnje.

Prostački opsujem vrijeme i stvarnost, ovu mene što me iskušava i postavlja mi zamke, i ne znam kome bih još dozvolila da me tako ludački šamara dok ja nijemo stojim raširenih usana kao idiot.

slika2 pošto je uspravna staviti je negde sa strane pored tekstaSebi ne mogu da uzvratim, ne umijem. I vraćam se tom utočištu stalno, iako je sasvim bombardovano i ne obećava.

Prazni listovi, umjesto da vrište, samo miruju i hladnokrvno mi saopštavaju da im više nisam potrebna. Oni ne shvataju da iz ovoga ne mogu izaći sama, ovako glupava i slaba.

Potrebne su mi riječi, želim da mi se vrzmaju po glavi i stvaraju konfuziju. Hoću da me opsjedaju i remete moju ravnotežu, zalede mi srce.

Sve je bolje od ove praznine. Sada osjećam samo ogromnu rupu u sebi, a dno joj ne vidim.

I dok pokušavam da nađem inspiraciju, zatvaram sve prozore, vrata, a otvaram dušu. Čini mi se da se to nešto nosi u sebi, da je čovjek kofer u koji staje gomila đubreta, ali se uvijek može nešto korisno izvući temeljnim čeprkanjem.

Moje otpatke je već srce sažvakalo, ne znam kako da rasporedim sirovinu i ono malo kvaliteta.

Krećem, ne odustajem. Boli me glava od iscrpne borbe sa alter-egom. Roze tablete u obliku koncentričnog kruga me na kratko smiruju, ali ko će dušu da mi obuzda?

Kafa, moj eliksir života, više nema čarobno dejstvo, ne može ništa da me vrati u život, luzer sam u ovoj partiji života.

Godine su me obradile tako da sam postala skeptična po pitanju svog pisanja. Poslednja djela mi izgledaju tako suvoparno i neoriginalno, dok je sve s početka bilo sunčano i toplo.

Možda je ova šupljina samo opomena da odahnem malo od ovozemaljskih problema, izađem iz uloge robota, i posvetim se svom istinski voljenom pozivu.

To je jedini način da se vratim u formu i prosvijetlim autoritet. Samoća mi smeta, previše prostora za suočavanje sa samim sobom me uništava.

A ako odlučim da ne krećem u kontra-ofanzivu, i pustim moje spise da malo odmore, možda će ovo kameno pero u ruci pod popuštanjem stiska proraditi. Možda će mastionica početi sama da govori, samo da je ostavim.

Odlazim na balkon da zapalim cigaretu, ne treba mi čist kiseonik kad sam iznutra prljava. Osjećam da se dio mene, zadužen za inspiraciju, otkinuo. Neće da se regeneriše ili spava omamljen nekim opijatom.

Klizav je put suza, ne treba njime nikada ići. Ni kamenjari ne nude uvijek spasenje, ali kad se ogrebete o kamen, ostaje trag u vidu iskustva. A opet, možete se vinuti u visine, ali i smrskani ostati da ležite u sopstvenoj krvi. To je nešto poput rizika.

Dovoljno sam pametna da znam za svoju glupost, i da umijem da je tretiram onako kako se prema neznanju ophodi: ostaviš ga tu gdje jeste, neka ima svoje mjesto, a onda će ono samo da promijeni oblik i postane kad-tad znanje.

Ne vjerujem u radost bez bola, sve je jedno drugom uzrok, i njih dvoje se jako dobro poznaju i mijenjaju mjesta kako im se prohtje. Treba biti spreman za oboje. Dok god je bola biće sreće, dok god je radosti, tu i tuga izviruje.

Gdje će mi život sad, kad me njegov smisao napušta? Ako budem tražila neki novi, bojim se da ću izgubiti i ovo malo nade koja me drži na zemlji, iluziju da se sve svome vraća. Te knjige su moje, one mi pripadaju, i ja njima.

Kao majka dijete čekam ih da se vrate. Ne spavam noćima, ne zovem, nadam se da neće pronaći slobodu tamo negdje, doći će i pronaći mir u mom gnijezdu, tu gdje im je i mjesto.

Izvor fotografija: http://weheartit.com/

[ratings]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *