Izbor političkog kazališta

Nedavno su u Hrvatskoj održani parlamentarni izbori. Taj događaj nagnao me je da promislim malo, ali ne o političkim opcijama i o tome tko bi bio bolji ili lošiji glumac u tom političkom kazalištu, nego o samom izboru tih glumaca. Baš kao u bilo kojem drugom demokratskom sustavu, glumce bira većina. Često se postavlja pitanje je li to dobar način? Može li većina dobro odvagati i je li većina sposobna za odabir najboljih glumaca? Smatram da to uopće nije dobro pitanje. Ako većina želi da glumci loše glume, onda treba poštovati mišljenje većine, te ćemo onda gledati lošu predstavu. To je način na koji demokracija funkcionira. No, problem je u tome što to najčešće nije slučaj, osobito ako pričamo o državama na Balkanu.

U Hrvatskoj je, na primer, na ovim izborima sveukupna izlaznost bila oko 60%, što je za negdje oko 4% više nego prije četiri godine. Mnogi su zadovoljni s takvom izlaznošću, no eto, čudna li čuda, ja nisam. Zašto? Pa jednostavno se radi o tome kako ta velebna demokracija, kojom se često dičimo, na pravi način može funkcionirati samo ako odaziv bude stopostotan. Tek onda bismo mogli reći: „Dobro, većina je odlučila da glumci ‘tog i tog kazališta’ glume politiku.“ Nije problem ako je izlaznost i nešto manja od toga, no što je ona manja to sve više i više krvari naša „majka demokracija“.

Kad se u društvu započne priča o izborima, moje prvo pitanje uvijek bude: „Jeste li glasali?“ ili „Hoćete li glasati?“. Ako odgovor bude negativan automatski mi kroz usne prozuji: „Zašto?“ Najčešći odgovor na to pitanje bude: „Zašto bih glasao kad će ionako ostati sve isto? Pobijedit će ili desno ili lijevo kazalište. Uvijek jedna od dvije opcije. A nama je svejedno, jer i jedno i drugo kazalište ima loše glumce.“ Ne! To nije dobar odgovor. Kad bi ovih 40% ljudi od kojih je, uvjeren sam, preko 35% onih koji imaju ovakav odgovor, glasali ni za dotično lijevo ni za dotično desno kazalište, nego za bilo koje drugo, situacija bi se u mnogočemu promijenila. Štoviše, ostala mala kazališta s dobrim glumcima bi imali priliku izbaciti ova dva velika za koje se govori da će svakako glumiti na političkoj sceni. Idući odgovor je u stvari pitanje: „Zašto bih ja glasao kad znam da ostali opet neće glasati?“ Na to uvijek postavim protupitanje: „Kako znaš?“, a zatim odmah uslijedi „Bi li skočio u bunar da 40% ljudi skače u bunar?“ Naravno da ne bi. Treba krenuti od sebe. Svijet, državu ili grad nije lako promijeniti, ali sve se mijenja malim koracima, a prvi je: „Kreni od sebe! Pa kad drugi vide tvoj primjer možda krenu za tobom!“.

U zemljama uzorima u Europi, kao npr. Švedska, izlaznost na izbore je uvijek veća od 80%. Zašto? Zato što su shvatili koliko je važno glasanje kako bi demokracija funkcionirala. U nekim državama postoji obaveza za glasanje, pa je tako npr. u Australiji jako teško naći izgovor za neglasanje. Naime, ako ne glasate čeka vas novčana kazna od 20 do 55 australijskih dolara. Kod njih je izlaznost na izbore veća od 90%. U Belgiji je slična situacija. Smatram da je greška to što je u Hrvatskoj, a i u nekim drugim zemljama, izlazak na izbore pravo, a ne dužnost. Osobno smatram, a u tome nisam jedini, da bi svi državljani trebali biti dužni izaći na izbore i dati svoj glas jednoj od opcija koje se nude.

Naime, u Staroj Grčkoj je postojao i naziv za ljude koji su imali pravo glasa, a nisu izlazili na izbore ili sudjelovali u političkom životu. Te ljude su nazivali idiotima. A jako dobro znamo što danas ta riječ znači. Slučajno? Ne bih rekao.

Ivo Alebić 

[ratings]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *